pošast
opet me prati u stopu..... da ... onaj ljubavnik od prije 3 mjeseca, od prije 6 godina. ne samo da me prati u stopu, nego mu još zapravo nije jasno kako sam mogla promijeniti broj mobitela, obrisati fejs, ne javljat mu se.... slučajno se prijavim na msn, evo ga.... javlja se:
"di si djevojko, kad ćemo nastavit ono što smo započeli" - ok, da, mogu otvoreno priznati da mi se zgadio, jer mi je postalo jasno da jedino to i želi sa mnom - ZAVRŠITI ZAPOČETO..... nakon 6 GLUPIH GODINA, koje sam ja očito uzalud potrošila, budući da sam se ko koza zaljubila do ušiju (i preko njih) u krivog
ali, SVA SREĆA PA SAM (od vlastitog dečka btw) SAZNALA DA I ON IMA CURU, i to već punih 7 mj. tad sam pokopčala da je ONA poruka "e, za ovo nitko ne smije znat (nadam se da ti je to jasno)" imala svoju svrhu.
ma marš konju jedan!!!!!! NIKAD VIŠE! nikada!!!
mi smo uvijek na početku, gdje god stanemo. sad me strah da nakon 2-3 godine opet ne popustim i pristanem se naći s njim.
zapravo, oduvijek sam znala da je on takva pizda i govno... al nekako, svaki puta se ponovno iznenadim i razočaram. ja pomislim nekad ono MOŽDA i on nekad razmišlja o meni, možda smo mi stvarno nešto bili/imali....... na to se i navučem uvijek kad mi nudi nemoralne sastanke -.-'' i onda samu sebe sjebem
smršavila sam 4 kg (što je jaako jako puno, s obzirom na to da sam bila užasno mršava)
hoću reći, ja sam ispala POŠAST jer se selim u NJEGOV GRAD!!!!!!!!!!!!!!!
i hoću reći, da nisam to htjela, ali nisam imala izboraaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
PREJADNA SAM
al volim svog dečka najviše na svijetu... nikad ga ne bi mijenjala za ovakvu svinju! taman da mi se na pladnju nudi!!!
još jedan dosadan dan...
ne javlja mi se, evo prošao je cijeli dan. znam da ima nekog drugog. osjećam to. ne brine me. uopće, dapače, drago mi je! brine me jedino ta tišina. draža mi je ona svađa gdje urlamo jedno na drugo, a kasnije se pomirimo, nego kada jedno od nas tako naglo zašuti. jezivo.
s ovim drugim opet, ja ne želim pričati. jednostavno, tiha patnja - to je pravi frazem! nije mi dobro s tobom, al nije mi dobro ni bez tebe. strašan osjećaj. ja sam nesocijalno biće. stalno kukam kako nemam prijatelje, a sama se uopće ne volim družiti.
nisam dobre volje sada. ovaj mobitel je takva pustoš. treba mi muškarac koji će ležati sa mnom u krevetu i brojati ovce prije spavanja. ni za što drugo. takvog muškarca nema!!! treba mi svježe meso u životu - da osjetim na trenutak prošlost u kojom sam uživala.
razmišljam o skoroj budućnosti - hmmm... ipak želim imati djecu, ali želim živjeti sama.
došetala sam danas, vrlo uznemirena, do mjesta nesreće koja se dogodila prije nekoliko dana. pomislila sam - zašto se meni ne dogodi tako nešto, a ne nekom mladom, nedužnom, punom života i voljom za njega.
KAKVA BOŽJA NEPRAVDA!!!!!!!!
prekid?
Pitanje je - je li ovaj puta zauvijek? samo sam izašla van u subotu! nije moguće da je saznao za avanturu od utorka. nikako! puno puta smo prekidali. jako puno puta. jako puno puta sam i ja rekla isto - " idi, ne trebam te više!!" Možda je i on našao nekog drugog. naravno, da sad i ja tako počinjem misliti.. jer sam ja ta koja vara 
ne, upoće me ne boli. nisam jednu suzu pustila zbog toga. u glavi mi je samo taj utorak koji je bio dovoljan da počnem varati mislima. to je još gore nego pravo fizičko varanje.
koncentracija mi i onako nikad nije bila jača strana.
imam potrebu disati, a ne mogu.
imam potrebu pripadati - a ne znam kome.
imam potrebu otići - a strah me.
imam potrebu reći istinu i još dodatno sve pogoršati.
ostat ću sama, to je očito. kako god okrenem.
evo, sjećam se - petak - 29.4. - ponoć je prošla - ostali su moji najmilili - i on - onaj nesretni ljubavnik.. sa svojim kolegama - sjedio je 2 metra od mene - polupijan - gledao me - poveo je društvo na pjesmu - ne bilo kakvu pjesmu - pjesmu koju je on meni pjevao kada smo jednom prilikom pričali na mobitel. ne želim biti umišljena, samo sam se sjetila... ta me pjesma jako veže uz njega.
"opile me njene oči, ne znam šta je nju, da je dala mladost svoju za barabu tu..................................................................." hmmm.... 
a baš sam mislila da sam ga prestala voljeti... pa ja ovo ne vjerujem. i sad treba čovjek skupit snage i pomagat drugima, a ne može sebi pomoći.. ali bit ću ja dobro, obećajem! vrijeme liječi sve. u to navjeće nade polažem.
sutra
važan događaj u mom životu je na korak ispred mene. za nešto manje od 16 sati trebala bih se osjećati kao kraljica. pored mene će biti neka sasvim nevažna osoba, ali što je uopće važno za nekog tko se inače osjeća užasno izolirano i odbačeno.
bez obzira na to što ću sutra biti, ajmo reći "važna" osjećam se vrlo nevažno i beznačajno. tamo će biti i ON - moj ljubavnik i ujedno bivša ljubav s kojom sam počela ponovno mutiti.
ako opet završimo "u njegovoj sobi" ili u nekom wc-u drpajući se, mogu se slobodno pozdraviti sa zdravim razumom i odnosom sa bilo kim u bližoj i daljoj budućnosti. ipak, postoji i DEČKO koji je trenutno poslom kilometrima udaljen odavde i od mene, te miljama, godinama i svim mogućim zemaljskim i svemirskim mjerilima udaljen od mojih trulih, mučnih i sramotnih misli i okupacija, a to su - prevara, kajanje, bol i to s jako dobrim razlogom
premlada sam, nažalost, da se upuštam u neke jebačke pustolovine izvan veze i u ovakva spletkarenja i laži. po glavi mi se neprekidno mota mutna slika "one" večeri kad smo skoro "ono", al nismo... slika njega golog iznad mene - grabio me doslovce... uživala sam, ali i nisam..
očito je da volim patiti. ja tog čovjeka volim. zapravo, volim ih obojicu, i dečka, a i ovog "prevaranta", ali me obojica užasno guše i sputavaju u svim mojim planovima
I da, još jedna važna napomena - međusobno se mrze. jedan drugog ne mogu smisliti. dečko ne zna da ga varam (NARAVNO!!) a švaler misli da sam prekinula s ovim.
svađam se sama sa sobom, danima.....................................
znaš onaj osjećaj, kad se gledaš u ogledalo i govoriš si da si kurva? - ne znaš? hmmm.... drago mi je ako je tako jer ja upravo to proživljavam!
noć za prevaru
moj život je jedna najobičnija laž. osjećam se kao da ne pripadam ovom stvarnom svijetu, već nekom koji se vrti u mojoj glavi.
sad me ne brine moj dečko, već bivša nesretna i nesuđena ljubav mog života, s kojom nikad zapravo nisam ni bila u ljubavnom odnosu, ali smo bili NEŠTO, nešto smo bili što ja ne mogu objasniti.... nešto smo imali proteklih 6 godina, što nije bilo ono što svi normalni imaju. nismo se čak ni nalazili (jesmo, svega 3-4 puta u životu, da napravimo ono dječje kupljenje), ma nismo ni pričali bog zna što, al volila sam ga užasno, još uvijek mi je slaba točka, ali znala sam da sam i ja njemu nešto, jer mi se javljao.
e sad ću počet o naslovu, ovo je bio uvod. taj isti bivši, koji to zapravo nikad nije ni bio, sinoć mi je poslao poruku da je sam doma. moje su se noge odsjekle. rekla sam mu da nemam kako doći do njega, a on mi je ponudio prijevoz. dečko mi nije ni pao na pamet nakon što sam mu slagala kako mi se užaaaasno spava i da moram ići.
bila je ponoć kad je došao po mene. nitko živ na ovom svijetu nije znao gdje sam bila od 12 pa do 4 ujutro. došli smo kod njega. u sobi mu je bila upaljena svijeća, uključio je glazbu, zaključao vrata. ja sam umirala od straha, nervoze, napetosti još dok sam se spremala, još na putu i još dok smo došli u sobu. dečko nije čekao ni trenutka. počeo me ljubiti, dirati, skidati... nije da sam se opirala. ali sve mi je bilo jako jako čudno. nisam htjela ništa napraviti. NISAM HTJELA, ali nitko na ovom svijetu nema pojma kako je to kad se MORAŠ oduprijeti nekome koga si nekada volio (možda još nešto osjećaš prema njemu), a sada imaš dečka i koliko toliko sretnu vezu.
shvatila sam njegove namjere kad smo bili potpuno goli i pipkali se i ljubakali uz taktove hladnog piva. shvatila sam da je imao kondome "pri ruci", koje sam ja odlučno odbila, želeći pri tom reći kako se ne želim seksat s njim. on je krivo shvatio i rekao mi da "ne želi postati tata". od toga trenutka više od sat vremena trajala je borba, koliko mene sa samom sobom, toliko mene s njim.. pomislila sam nekoliko puta PREPUSTIT ĆU SE, onda su mi kroz glavu prolazile stvari tipa - nitko ne zna gdje sam, ovaj me može silovat. ali nisam popuštala. bilo je strahovito teško. znala sam da bi se kajala drugi dan. evo, danas je taj drugi dan, a ja zahvaljujem Bogu što nismo ništa napravili.
kad je skužio da večeras neće biti ništa od onoga što je planirao, smirio se, i ležali smo goli jedno pokraj drugog, češkali se, mazili i šutili. on se pravio da spava, a ja sam na rubu suza gledala u mrak, u svijeću, razmišljajući o tome šta je ovo bilo? šta on želi? jel i on osjeća sve što osjećam i ja? ubijalo me to. gledala sam ga, njegove lijepe trepavice, njegovu lijepu zlatnu kosu, njegove usne. nisam mogla vjerovati da ležim prvi put pored čovjeka koji je nekad bio moj život.
nekoliko puta me već razočarao. imam osjećaj da se mi čujemo i/ili vidimo samo kada on to hoće. ja ne znam zapravo šta on želi sa mnom. možda mu se učinilo da smo već predugo u previše monotonom odnosu, u kojem se ništa ne događa, pa hajde, zašto ne ako ženska hoće, nema nikakvih problema.
ne mogu nikome reć kako se osjećam. jer nemam prijatelja. nemam nikoga. a i sram me. užasno se sramim i bojim se da ovo ne dođe do mog "Macija". u pola 6 ujutro (nakon "burne" noći) poslao mi je poruku da se za to ne smije saznati, nikako. tek sam mu ujutro odgovorila da to ni meni nije u interesu.
za koji mjesec selim u drugi grad. obrisat ću facebook profil danas i promijeniti broj mobitela. osjećam se užasno. osjećam se već tako da je vrijeme da odem, ne pripadam ja ovdje već odavno.
danas sam vrištala! GDJE SI BIO ZADNJIH 5 GODINA?!?!?!?!?!? sad si mi došao kad ja ne mogu. najviše me živcira što sam tada bila slobodna, njega sam čekala, njegovu poruku, dugo dugo vremena. pa ja bi njemu dala sve živo na ovom svijetu. sve!
Nije mi suđeno da bude sve jednostavno.
noć prevare, da... baš, sve mi se čini da će ta "noć" postati množina.
|
